|
Svi koji sa nestrpljenjem očekujete odgovore popularne RTL-ove voditeljice Tatjane Jurić, koja je posjetila blog i vidjela vaša pitanja, strpite se još koji tren, jer još nije uhvatila vremena odgovoriti na njih, no poručuje da će to biti vrlo skoro... možda i danas kasnije. U svakom slučaju, čim stignu odgovori, na ovim stranicama će biti ekspresno brzo objavljeni. Za to vrijeme odlučio sam mladim blogerima koji su često pisali, te svima onima koji imaju novinarske sklonosti dati poneke novinarske savjete. Naime, ovaj ću blog osim samih intervjua pretvoriti u svojevrsnu wanabe novinar blog info školu, gdje ćemo zajedno učiti neke novinarske osnove, cake i cakice, te sve ono što se ne uči u školama i na faksu. Naravno, sasvim je jasno da, kao honorarni novinar nisam nimalo mjerodavan za neke novinarske savjete i škole, stoga ću sve ono što vam budem pisao temeljiti na svome osobnom novinarskom iskustvu i pretežno na spoznajama i zaključcima do kojih sam sam došao. Mnoge jako mlade novinare zanima kako doći do poznatih osoba, kako dobiti njihove mobitele, kako ih uopće nagovoriti da ti dadu intervju za privatni blog, kako doći do primjerice Angelie Jolie, s kojom intervju nisu napravile niti jedne novine u Hrvatskoj uopće, kako nagovoriti slavne da ti odgovaraju na škakljiva pitanja kao na ovom blogu, te još mnogo, mnogo toga..... Slijedi prva lekcija...
Lekcija 1: Prednosti i mane novinarstva i kako početi...
Dakle... ja sebe volim nazivati novinarem po zanimanju, a niti sam završio fakultet za to, niti sam igdje stalno zaposlen. Doduše, ponešto sam pisao za sve veće dnevne listove u Hrvatskoj, radio za par radiopostaja, pisao za nekoliko uglednih tjednih listova, te mjesečnih magazina, uređivao ili uređujem novosti na nekoliko velikih internet portala, no već sedam godina kao honorarni novinar radim za izvrsnu dnevnu novinu Slobodna Dalmacija. Tijekom tih sedam godina pisao sam o svemu i svačemu (sport, kultura, novosti, politika, regionalne vijesti, showbiz, moda i zdravlje, more....), ma uglavnom u svemu sam se okušao. Danas sam djelovanje sveo uglavnom na showbiz, sa povremenim izletom u kulturu i prilog o modi. Također, vrlo skoro počet ću raditi poduži prilog za National Geografic, na što sam jako ponosan, kao što sam ponosan i na ovaj blog. Zbog čega sam ga otvorio, pitat ćete se? Ponajviše zbog toga jer mi je, iako imam sasvim dobre uvjete kao honorarac, dojadilo biti honorarac i želim se trajno zaposliti u svojoj firmi, što je, jako, jako teško. Na koji način? Pa upravo na ovaj... Znate, kada si honorarac imaš niz prednosti.... Možeš dobiti plaću onoliku koliko ti sam želiš, samo se za to moraš potruditi. O tebi ovisi hoćeš li dobiti 50 ili 5000 i više kuna. Sve što trebaš imati je nos za priču ili vijesti, ideje, intervjui, te teme koje drugi nemaju. Naravno, sve u dogovoru sa urednikom zaduženim za rubriku ili prilog u kojem pišeš.
Recimo, ja sad pišem za tjedni prilog Reflektor u Slobodnoj Dalmaciji, te za dnevnu rubriku Mozaik. Nazovem urednika/urednicu, ili ako nemam love pošaljem poruku da oni nazovu mene i dogovorim se. Kažem, imam to i to, na koliko redaka to da napišem i treba li fotka, odnosno više njih. E, sad dobijem odgovor, čuj, ajde napiši to na toliko i toliko redaka, ili, super je, ali ja već imam tekstova i oglasa na stranici, pa ajde, ako možeš skrati to na toliko i toliko i pošalji do tada i tada. To "tada i tada" je gotovo najvažniji dio u svemu i toga se moraju pridržavati, kako najplaćeniji novinari, tako i najmanji honorarci. To "tada i tada", preuzeto iz engleskog govornog novinarskog žargona zove se deadline (linija smrti), a kod nas jednostavno rok. deadlijne je rok do kada tekstovi moraju biti poslani, kako bi se na vrijeme i u miru mogla sastaviti novina (urednik mora pogledati tekst, tekst se mora lektorirati, nakon toga, ako to nije napravljeno, složiti naslovi i podnaslovi, te okviri, te na kraju, tekst se mora složiti na stranicu da se vidi kako će to u tisku izgledati. Zbog toga, stvari manjeg značaja, te regionalni dio novina ima krajni deadline, bar kod nas, do 16 sati, no preporučljivo je da to već bude oko podneva. Važnije pak stvari koje su za novine bitne da ih ima taj dan mogu i čekati neko vrijeme, pa tako crna kronika, zadnja stranica, te posebice sport uvijek imaju otvoreno vrijeme do kad treba. Inače, što se tiče sporta, Slobodna Dalmacija je tu možda čak i najažurnija u Hrvatskoj, jer na svojim stranicama ima vijesti i fotke sa njima važnijih utakmica koje završe i oko 22 sata. U tom slučaju, fotografi se spoje na net s laptopom i pošalju slike na brzinu, a novinari ne pišu tekst, nego ga direktno diktiraju našoj stenografskoj službi koja ih nazove i direktno, gotovo simultano prepisuje tekst kako oni diktiraju. Na taj način, tekst i slike u 10 minuta budu već u uredništvu i spremne za tisak. Naravno, to bude sutra u novinama, ali ne i u večernjem izdanju novina, koje u Splitu izađe već oko 20h na večer, za one nestrpljive.
Nekad novina po potrebi rok slanja otvori i dulje, pa čak i do ponoći, primjerice onda kad je uhićen Gotovina, pa kada su se po cestama događali prosvjedi. Onda je to bilo hit i svi su to htjeli imati dan poslije, a ne dva dana, jer ne bi imalo smisla. Prilozi, pak, kao Reflektor imaju deadline gotovo tri dana prije. Npr, nama je to negdje ponedjeljak do popodne, no ako je nešto stvarno bitno, može se počekati i cijeli dan. No vratimo se mi prvobitnom pitanju, odnosno onome što sam započeo pričati, a to je, što je to prednost kod honoraraca? dakle, osim roka, kojeg se, nakon dogovora mora pridržavati, honorarac može zaraditi priličan broj tisuća kuna, a uopće se ne maknuti iz svog stana. Ne mora se ustajati rano, nego, kad treba i kad želi sam, ne mora odgovarati nikom za svoju stanku u radu, odnosno, može pisati kad je njega volja, ne mora dolaziti u redakciju, pogotovo ako ima mail s kojeg može poslati tekst, može biti drugdje zaposlen i sobivati plaću, a honorarom je čak može i premašivati i nikom ništa. Uz to, ako se, recimo, bavi showbizom, onda mu novinarska iskaznica može pomoći pri besplatnom ulazu na brojne koncerte, utakmice i slična događanja, u više, manje, sve diskoteke, dočeke nove godine i sl. Naravno, na neka od tih događanja može ući trenutno, samo pokazavši iskaznicu, na neka se mora samo najaviti, a za neka, primjerice koncert grupe Depeche Mode, mora napisati zamolbu, odnosno zahtjev za akreditaciju. Neki novinari koji se sjete na neke tako velike događaje poslati zahtjev za akreditiranje ponekad se i razočarano iznenade nedodjeljivanjem iste, jer, znate, nije dovoljno biti tek novinar, pa misliti da možeš sve. Treba biti korektan, te dati organizatoru ono što mu najviše treba, a to je najava (reklama) koncerta, te pisanje o njemu prije samog koncerta. Morate shvatiti organizatora da je njemu apsolutno nebitno da se piše nakon koncerta. Njemu tekst treba prije, jer to je ono što mu direktno pomaže.
Uglavnom, kad si novinar, mnogo lakše dolaziš do nekih stvari, nekih ljudi, nekih telefonskih brojeva koji su ti važni, te uglavnom, imaš nekih povlastica i aktivno sudjeluješ u javnom društvenom životu. Također, ima ovaj poziv mnogih mana. Počmimo prvo sa manom honoraraca. Mana je jedna i jedina... Nisi zaposlen, bez obzira što si onda nekom obvezan, moraš redovito dolaziti na posao, pisati tekstove po narudžbi i sl. Kada si zaposlen imaš sigurnost, plaću, mirovinsko, zdravstveno, staž, te si naravno kredibilan. Kao honorarac možeš imati godinama za redom svaki mjesec i 1000 Eura prihoda, pa svejedno ne možeš dići kredit. Novinarski poziv u cijelosti, ako si duboko u njemu ima također svojih mana. Izložen si javnosti i javnoj kritici, a ako se baviš opasnim temama poput zdravstva, urbanizacije, politike, crne kronike i sl, možeš doživjeti razne neugodnosti i napade, prijetnje i sl., pa čak i onda kada si sasvim objektivan i realan, zamo zato jer to nekom drugom nije po volji. Ne daj bože da u tom slučaju nešto krivo shvatiš, pa napišeš, onda si podložan tužbama i tko zna čemu sve... U svakom slučaju, nije ugodno štetati ulicom, pogotovo ako si iz manjeg mjesta ili grada, pa moraš pisati o nekim ljudima s kojima se mimoilaziš u svakodnevnom životu. Također, radiš kad svi odmaraju, a odmaraš kad svi rade. Naime, kad je neradan dan, praznik ili što već, novinar radi kako bi novina mogla izaći sutra, a odmara dan prije, dok svi još rade. Pogotovo, ako se baviš showbizom kao ja, onda npr. mora ići na neke koncerte ili događajhe kao novinar, a htio bi biti sa prijateljima.... E, pa ne može!
Uglavnom, vratit ćemo se sada još malo natrag i sjetiti se kako sam počeo pisati o tome kako sebe volim nazivati novinarom, a tek sam puki honorarac bez novinarskog fakulteta i sl. Dakle, novinarom se nazivam zato jer se tako osijećam. To je posao mog života, na taj način živim i razmišljam. Spojio sam sve što sam uvijek volio, a to je umjetnost svih vrsta, glazba posebice, sa novinarskim poslom i da sam negdje trajno zaposlen imao bih posao života. Upravo se zato volim nazivati novinarom, bez obzira na završenu ugostiteljsku školu i gotovo završeni teološki fakultet. Novinar sam u srcu, honorarno radim za Slobodnu Dalmaciju, uređujem ovaj blog, novosti na www.blog.hr, te još neke web stranice.
Ovaj blog prvenstveno pišem kako biste vi uživali u neobičnim pitanjima, te odgovorima koje ću izmamiti od svojih sugovornika, ali još više kako bi moji urednici, ali i ostali iz drugih medija vidili da na jedan sasvim privatan blog mogu privući najveće zvijezde hrvatske, ali i svjetske scene. Znate, nije baš šala dovući u bilo koju novinu Angelinu Jolie, a kamoli na moj skromni, neugledni i privatni blog, te je još pitati provokativna pitanja. A vrlo ćete je uskoro čitati, kao i ostale najveće svjetske zvijezde filma, glazbe i sporta. Na taj način upravo mislim zainterigirati te urednike i natjerati ih da se upitaju, pobogu, pa tko je taj mali, kako ga još nismo skužili i kakvim čudom to on još nije trajno zaposlen u nekim novinama. Naravno, tko prvi, njemu djevojka. Naravno da ću se prodati prvome tko mi ponudi stalan posao, ma koliko meni Slobodna Dalmacija bila najdraža novina koju ću uvijek sa guštom čitati.
Stoga, ako nemate neki poriv za novinarstvom i pisanjem, ako ne razmišljate novinarski dok čitate neku novinu, gledate neku vijest ili prisustvujete nekom trenutačnom događaju recimo na ulici, onda ovaj posao možda i nije za vas. Ako, pak osjećate te porive, onda čitajte nastavke ove info škole za mlade novinare u kojima ću ja iznositi svoja iskustva bavljenja novinarskim poslom.
Inače, svima onima koji žele početi sa nečime, savjetujem neka se prvo, ako imaju mogućnosti angažiraju u svojim školskim novinama. To je idealno mjesto za početak karijere, jer ćete se tamo na neki način naučiti novinarskoj disciplini i donekle novinarskom izričaju.
U novim nastavcima vidjet ćemo kako se stupa u kontakt sa poznatim osobama, kako im nametnuti svoj tempo i voditi intervju, a ne da oni upravljaju tobom, kako ih natjerati da ti odgovore na sva pitanja, kako ih pridobiti na svoju stranu, pa makar ih u tekstu kritizirao, kako pravilno fotografirati, što zahtjeva novinska fotografija, za razliku od obične ili umjetničke, što je to novinska kartica, kako se rade intervjui, kako teme, a kako novosti, kako se rade naslovi, podnaslovi i okviri, kako od muhe stvoriti slona, kako kratiti tekst, kako ga produljivati, a da ne bude dosada, što je to novinsko žutilo i kako ga prepoznati, što mrze svi sugovornici, posebno zvijezde, kako steći povjerenje sugovornika, kako izbjeći sukob interesa, kako prepoznati pravu vijest itd.
Stipe Juras
|
